U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Mustafa, velik i bogat trgovac, poznat je po iskrenosti i poštenju među ljudima. Zato mu mnogi ljudi vjeruju, i sarađuju s njim sigurni u kvalitetu robe koju prodaje. Bio je vrlo omiljen i broj njegovih mušterija sve se više povećavao. I njegovo je bogatstvo stoga naraslo. Kupio je veliki trgovački brod kako bi mogao nabavljati najkvalitetniju i skupocjenu reobu iz različitih krajeva Indije i Kine, i drugih zemalja bogatih mirodijama, svilom i parfemima.
Došlo je vrijeme hadžiluku i mujezin je to oglasio, kako bi se ljudi pravovremeno pripremili za obavezu koju je Allah propisao svim muslimanima. Taj poziv čuo je i Mustafa i poželio krenuti na put. Rekao je sam sebi: “To mi je obaveza prema Allahu, jer sam imućan i moram se odazvati Allahovom pozivu!”
Allah dž.š. rekao je: “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti!” (Ali ‘Imran, 97)
Odlazak na hadž
Mustafa se pripremio za put i pošao je, uz Allahovu pomoć, s karavanom za hadž.
I karavan je krenuo prema časnoj Meki. Na putu zastajao je na više mjesta kako bi se vjernici odmorili i obavili neke potrebe. Prenoćili su na nekoliko mjesta, sve dok karavan nije stigao u grad svjetlosti, Medinu (El-Medinetu-l-munevvere). S njima je bio i Mustafa. Nakon kratkog odomora u gradu, Mustafa je htio nabaviti neke stvari koje su mu potrebne. Kad je gurnuo ruku u džep, da bi izvadio novčanik, novčanika nije bilo. Tražio ga je među svojim stvarima i zaprepastio se kad ga ni tamo nije našao. Na svoju nesreću, postao je siguran da je izgubio novčanik i s njime sav novac koji je ponio na put. A bilo je u navčaniku tri tisuće dinara, što je bila velika svota. Taj bi mu novac bio dovoljan da pokrije troškove puta za hadž i još bi mu puno ostalo, što je namjeravao pokloniti sirotinji u časnoj Meki.
Šta sada da radi? Izgubio je svu potrbnu imovinu!
Mustafa je razmišljao kako mu se to moglo dogoditi, ali se nije žalostio i nije se pokolebao u namjeri da dovrši svoju obavezu. Pomirio se s tim, rekavši da je to sudbina koju mu je odredio Allah. On je ipak bio bogat, ima bogatstvo koje vrijedi tisuće dinara, pa može posuditi od svojih prijatelja, koji su se našli na putu s njim. Kad bude obavio hadž i vratio se kući, vratit će im posuđeni novac. Zatražio je da mu posude nešto novca i svi su bili spremni učiniti mu uslugu, jer su ga cijenili, pa su sakupili koliko je tražio. Završio je svoju obavezu hadž i poklonio nešto novca sirotinji, onako kako je u početku puta namjeravao, re se vratio u svoj grad. Bio je radostan i zadovoljan što mu je Allah dž.š. pružio takvu priliku da ispuni časnu dužnost. Ubrzo je vratio dug ljudima od kojih je posudio novac, srdačno im zahvalivši.
Jedna za drugom nevolje su snašle Mustafu
Prolazili su dani, a Mustafa je i dalje bio veliki trgovac, koji je uživao dobar glas i ugled. Živio je u blagostanju jer mu je pružen bogat imetak i Allah mu je omogućio da njega i njegovu djecu prate sreća i zdravlje. Uvijek je slavio i hvalio Allaha za blagodati što mu ih je dao. Nikad nije zaboravio da uči svoju djecu da budu dobri i uzorni vjernici, da se besprijekorno ponašaju i da zahvaljuju Allahu i traže Njegov oprost, u osami i javno.
Imao je Mustafa dva mala sina, i kćer koja je još bila dojenče. On ih je hranio, odgajao i bdio nad njima. Naučio ih je pristojnom ponašanju i da poštuju svoje roditelje.
Jednog dana, kad je Mustafa sjedio za stolom i ručao sa svojom ženom i djecom, pokucao neko na vrata njegove kuće. Jedan od Mustafinih sinova ode otvoriti vrata. To je bio sluga, Hasan, koji je tražio gospodara radi nečeg veoma važnog. Mustafa se digne od stola i upita: “Šta je to toliko važno zbog čega me uznemiravaš?”
Sluga je jedno vrijeme šutio kao nijem, sav uzbuđen i blijed, te se tresao od straha. Mustafa ga još jednom upita: “Izusti nešto, čega se bojiš? Držiš me u nedoumici!” Hasan odgovori: “Gospodaru, vaš brod potonuo je na povratku iz Indije, sa svom robom na njemu!”
Mustafa jej malo pognuo glavu zbog te bolne vijesti, pa je samo rekao: “Nema izlaza ni pomoći bez Svevišbjeg Allaha! Vrati se lijepo nazad u dućan. To je Božija volja i ništa ne može promijeniti moju sudbinu koju je odredio Allah.”
Musafa je ušao u svoju kuću i vratio se za stol da dovrši ručak sa svojom ženom i djecom. Nije se žalostio ni jadikovao, već je prepustio svoju sudbinu Božijoj volji, iako je taj brod činio tri četvrtine njegovog imetka. Vratio se som poslu, pun elana i volje, s odlučnošću da vrati što prije svoje izgubljeno bogatstvo.
Nakon nekoliko dana, pogodila ga je kobna vijest o pogibiji njegovih sinova. Srušio se na njih stari zid, pa su umrli pod ruševinama, iako su ih ljudi nastojali izvući žive.
Otac ih je oplakivao i žalio za njima, ali uskoro se pribrao, jer je zao da strpljivo mora podnositi svenedaće, te je molio Allaha da mu oprosti a njih prihvati u Svoje okrilje.
Njegovu bol i tugu ublažila je pomisao da su njegovi sinovi bili dobri i poslušni svojim roditeljima. Prepustio je potpuno svoju sudbinu Allahu dž.š., jer On štiti koga hoće.
Mustafa je ostao sa svojom ženom i malom kćeri. Međutim, njegov posao više nije tekao glatko kao prije i njegova zarada postajala je sve manja. Morao je prodati svoju veliku kuću i kupiti manju, skromniju. Dućan više nije bio pun skupocjene robe, pa se i broj kupaca sve više smanjivao. Sluge su ga napuštale tražeći bogatije gospodare. I Mustafin je ugled splasnuo, tako da je na kraju morao napustiti svoj grad, jer ga je bilo stid gledati ljudima u oči. Postao je slikovit primjer bogatog čovjeka koji se naglo srozao u postao siromah. Nakon rskoši i prelijepih odijela, sada nosi samo dronjke. Imao je nekada oko sebe sluge i znao često pomagati sirotinji, a sada je jedva životario.
Čvrsto je odlučio napustiti soj grad, a možda će Allah dž.š. promijeniti uskoro njegovo finansijsko stanje nabolje. Možda promjena donosi sreću. O tome je razgovarao sa suprugom, pa je ona prisala na to i ohrabrila ga da tako učini. Ni ona nije mogla podnositi zlobne poglede i ogovaranje zluradih žena, što je nakon silnog bogatstva ostala bez ičega i što je njihovu obitelj napustila sreća. Trpjela je podsmijehe i nastojala, unatoč svemu, poduprijeti supruga u njegovoj nevolji i nagovoriti ga da ne napusti svoj grad. Međutim, sada je stanje postalo nesnosno i odlučili su zajedno napustiti svoje dosadašnje prebivalište i potražiti bolju zaradu i sretniji život.
Odlazak
Mustafina je strpljiva supruga pripremila malo hrane i što je bilo potrebno za put. On je gledao tužno svoj grad kroz maleni prozor, prisjećajući se svojih sretnih dana. Čuo je, kao kroz san, svoju suprugu kako mu dovikuje da je sve pripremila za put. Uzeo je malu u ruke i nježno je zagrlio, a u očima su mu se pojavila suze, koje je pokušao sakriti od supruge. Njegova je žena uzela ono malo hrane za put. Bila je dobra, strpljiva i poslušna supruga. Nekad je bila bogata, ali uvijek prema svakom uljudna. Kad su osiromašili, mirno je prihvatila sudbinu koju im je namijenio Allah dž.š. Ostala je i u ovim teškim trenutcima uz svoga muža i zajedno se sa njime odupirala nevolji. A sada odlazi s njim u nepoznato, iako je bila u devetom mjesecu trudnoće i porođaj je mogao slijediti za koji dan.
Putem su se Mustafa i njegova žena odmarali i kupili neke potrpštine u selu kroz koje su prolazili. Nakon teškog i dugotrajnog puta, stigli su do jednog velikog grada, kamo su i nakanili doći. Neposredno prije ulaska u grad, požali se njegova žena na bolobe. Čini se, došao je trenutak porođaja. Mustafa je našao neku staru napuštenu kuću na kraju grada, bez vrata i krova, i tu se smjestiše. On je zatim pohitao u grad da kupi nešto hrane, a već se spuštala noć. Došao je u grad, ali nije uspio ništa kupiti, jer je već sve bilo zatvoreno, pa i restorani. Obilazio je ulicama grada i srce mu je molilo Allaha ne bi li ipak naišao na koji otvoren restoran. Na kraju je našao jedan i srce mu zaigra od sreće.
Kraj nevoljama
Mustafa je u restoranu kupio mlijeka i ulja. Prodavač ga upita: “Gdje ti je ćup?” Mustafa je odgovorio: “Ja sam stranac i nemam ćupa.” “Onda plati kauciju za ćup!” Mustafa se rastuži i upita ga koliko traži. “Pet dirhema!” – odgovori prodavač. Mustafa zanijemi. A prodavač će: “Šta je s tobom čovječe?” Mustafa: “Nemam, imam samo jedan dirhem! Dajte mi, a ja vam obećavam da ću ga vratiti!”
Dobri prodavač shvaćao je šta je siromaštvo i Mustafina potreba, te se smilovao, napunio mu ćup mlijekom i nalio nad njim ulje. Dao ga je Mustafi, s riječima: “Ne zaboravi da mi ujutro vratiš!” Mustafa mu zahvali i obeća da će vratiti ćup bez zakašnjenja. Uzme u ruke ćup te, veseo i radostan krene, zaboravivši na trenutak svoje probleme. Učinilo mu se kao da je nosio skupocjen dar svojoj ženi. Čekat će je ukusna hrana nakon bolnog porođaja. Shvato da je ona na kraju grada u ruševnoj, napuštenoj kući i uhvati ga odjednom strah da joj se nije nešto kod porođaja dogodilo, možda joj je trebala pomoć. Ubrzao je korake prolazeći mračnim gradskim ulicama, gdje se nije moglo vidjeti kuda čovjek hoda. Nije više nigdje bilo prolaznika. Ljudi su otišli svojim kućama da se odmore nakon napornog dana.
Kako je Mustafa sve brže koračao, spotakne se odjednom, a ćup s mlijekom izleti mu iz ruku i razbije se u komadiće. Popipao je Mustafa rukomoko sebe, ne bi li našao ćup, ali napipao je samo mokre komadiće razbijenog ćupa. Mustafa je sjedio na putu pokraj komadića razbijenog ćupa, neopisivo nesretan. Pred njegovim se se očima redale slike iz njegovog života – raskoš, bogatstvo, a sada jad, bijeda, brige i tuge. Ma koliko bio strpljiv, to više nije mogao podnijeti. Otvorio je Allahu svoje slomljeno srce i ispraznio svu tugu u gorkom plaču. Plakao je i ridao tako glasno kako još od djetinjstva nije plakao. Njegov je plač, u tišini noći, dopro do bliski kuća. Jedan je čovjek otvorio prozor, trudeći se da kroz mrak vidi ko to plače, te dovikne: “Šta ti je, čovječe? Zašto plačeš?” Mustafa okrene glavu prema prozoru i odgovori: “Pao mi je ćup s mlijekom i razbio se!” Čovjek s prozora reče: “O Bože, pa zar odrastao čovjek kao vi, plače što mu je pao ćup s mlijekom; pa zar ste sluga tako škrtog gospodara? Šta s ljudima ovih dana? Ometaju ljude i dižu ih iz sna zbog par dirhema!” Potom je zalupio prozor. Mustafa reče: “Neka ti Bog oprosti!” Odmah je skrenuo pogled na krhotine ćupa i na tlo, mokro od razlivenog mlijeka i sjetio se svoje žene, koja će roditi, a neće imati šta jesti. Život je bio crn u njegovim očima, a osobito kad je pomislio da se njegovoj ženi nešto loše dogodilo. Možda je već mrtva, a možda je i njegova mala djevojčica umrla s njom.
Odjednom brizne u plač na sav glas, da nema ni prebijene pare, otkud će nabaviti hranu?! Ponovo onaj čovjek otvori prozor i ukori ga: “Pa zaboga, ušuti čovječe! Zašto nam smetaš? Pusti nas da spavamo i idi! Ljudima se događaju puno gore stvari, pa ne zapomažu niti plaču!” Mustafa na to reče; “Neka ti Allah oprosti! Ja sam prije deset godina izgubio novčanik sa tri hiljade dinara, pa, Allaha mi, ni suzu nisam ispustio, niti sam tugovao, jer sam bio bogat! Sada, vidiš, plačem zbog nekoliko dirhema, jer ništa više nemam!” A čovjek upita: “Šta si izgubio?” A Mustafa: “Novčanik sa tri hiljade dinara!” Čovjek: “Allaha ti, opiši mi ga!” Mustafa: “Zar me još i ismijavaš? Pusti me, šta imam od toga ako ti ga opišem?” Čovjek: “Allaha ti, opiši mi ga, mislim ozbiljno i ne šalim se!” Mustafa je zašutio i reče u sebi: “Nema izlaza, ni pomoći, ni snage bez Svevišnjeg Allaha, pa ja sam u ovoj bezizlaznoj situaciji, a ovaj čovjek traži da mu opišem novčanik koji sam izgubio prije deset godina. Pa on se hoće zabavljati!”
Odjednom iz kuće, s čijeg je prozora čovjek razgovarao sa Mustafom, izađe taj isti čovjek i uputi se Mustafi, uhvati ga za ruku i reče ponovo: “Opiši mi izgubljeni novčanik!” Mustafa odgovori: “Reći ću ti, kako bi me konačno pustio – to je crni novčanik, šivan crvenim koncem i sastoji se od tri džepića; u svakom je bilo po hiljadu dinara. Jesi li sad zadovoljan? Pusti me, Allah ti se smilovao!”
Čovjek upita: “Kome si nosio hranu?” Mustafa: “Svojoj ženi, koju sam ostavio u napuštenoj kući pri porođaju, a možda je sad već i rodila, a nema joj ko pomoći!” Čovjek: “Ti i tvoja žena bit ćete moji gosti! Hajdemo do nje da je dovedemo!”
Mustafa je bio sretan zbog iznenadne plemenitosti ovog čovjeka. Požurili su zajedno da dovedu ženu i njenu kćer. Našli su je i doveli, a žena još nije rodila. Dao im je sobu i tražio od svoje žene da se pobrine za Mustafinu ženu.
Usred noći, Mustafina žena je rodila sina. Mustafa je bio sretan i zahvalio se Allahu dž.š.
Radost
Ujutro je domaćin donio Mustafi doručak, i dok su jeli, započeo je razgovor. Zapira domaćin Mustafu: “Čime se baviš?” Mustafa reče: “Bio sam trgovac i znam taj posao, ali sada sam siromašan čovjek, kao što vidite, i nemam čime trgovati. Ovamo sam došao tražiti posao, možda kod nekog drugog trgovca.”
Domaćin kaza: “Šta misliš, da sudjeluješ sa mnom u jednom malom trgovačkom poduhvatu? Dat ću ti sada sto dinara kako bi mogao početi, potom ćemo podijeliti zaradu!” Mustafa se veselio tom prijedlogu i velikodušnosti tog čovjeka.
Uzeo je tih sto dinara i pošao na pazar. Tamo je kupio neku robu, jenom je prodao i zaradio nešto. I tako svaki dan je Mustafa radio i zarađivao. Nakon nekoliko dana, vratio se svom domaćinu i novom prijatelju i rekao: “Trgovao sam i zaradio pedeset dinara; vama od toga pola!” Čovjek mu reče: “Dodaj ovu zaradu glavnici i s tim trguj, kako bi još više zaradio!”
Vratio se Mustafa pazaru, pun volje za rad. Napustio ga je strah od neimaštine, te više nije gledao crno na život. Allah daje i Allah zabranjuje. Allah ga je spasio od siromaštva kad mu je bilo najteže, zato sada radi neumorno, i svoj jezik i srce koristi da stalno slavi i hvali Allaha dž.š.
Znao je istkazati duboku zahvalnost i svom domaćinu za ukazanu pomoć. Vratio se kad je isteklo nekoliko sedmica i dao mu pola zarade.
Čovjek reče Mustafi: “Prijatelju, hoću ti reći sada nešto, nakon što si uspio i vratio mir i spokoj svome srcu.”
Mustafa zapita: “Šta hočeš, brate, da kažeš?”
Čovjek reče: “Sjećaš li se da si izgubio novčanik?”
“Da, sjećam se, to nikad neću zaboraviti!”
Čovjek: “Pitao sam te da mi opišeš novčanik i ti si to učinio!”
Mustafa: ” Da, to sam učinio one noći kad sam plakao!”
Čovjek pruži ruku prema sanduku ukrašenom sedefom: “Je li ovo tvoj novčanik?”
Mustafa je teško uzdahnuo i gotovo mu je duša izašla kad je ugledao svoj novčanik. Pao je u nesvijest od uzbuđenja i goleme radosti. Kad je došao sebi, reče čovjeku: “Za ime Boga. recite mi otkud vam on?”
Čovjek: “Našao sam ga prije deset godina na putu za hadž. Dao sam jednom čovjeku da naglas viče ko je izgubio novčanik, ali niko se nije odazvao, pa sam ga čuvao i molio Allaha dž.š. da mi pomogne ne bil li se možda pojavio njegov vlasnik. Ja ne volim jesti haram. Hvala Allahu dž.š. koji te je poslao u ovaj grad kako bih ti mogao vratiti novčanik onda kad ti je novac najpotrebniji! To je halal zarađeni novac. Uzmi svoj novčamik i novac koji si nedavno zaradio, jer sam ti dao sto dinara iz tvoga novčanika!”
Mustafa je zahvalio čovjeku za sve što je učinio i zamolio Allaha dž.š. da mu još više pomogne za njegovo poštenje i plemenitost.
Život se ponovo probudio u Mustafi i njegovoj porodici, nakon što mu je prijetila potpuna propast: “Muslimanski svijet još je pun dobra i poštenja, kad ima takvih kao što ste vi. Allah iskušava svoja stvorenja. Kao da vam je Allah dao u amanet ovaj novac da kako bi mi ga vratio kad mi bude najpotrebniji.”
Potom je citirao iz Časnog Kur’ana:
“I koji o povjerenim amanetima i obavezama svojim brinu. I koji molitve svoje na vrijeme obavljaju – oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet naslijediti; oni će u njemu vječno boraviti.”
Inšallah!
Pouke iz priče “Izgubljeni novčanik”
- Musliman – trgovac dužan je da zahvaljuje Allahu dž.š. i da se čvrsto drži islama, a imetak ni u kom slučaju ne može biti zamjena za vjeru. Mustafa nije bio ohol i pored toga što je bio trgovac.
- Kada muslimana zadesi kakva nesreća (smrtni slučaj) treba kazati: “Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun” (Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo). Mustafa je tako postupio kada se potopila njegova lađa i poginulo njegovo dvoje djece.
- Imetak i zdravlje muslimana mogu da nestanu u jednom danu, kao što se desilo Mustafi koji je postao siromašan, nakon što je bio bogat.
- Allah dž.š. ponekad iskušava muslimana nesrećama, da vidi hoće li on biti strpljiv ili srdit i plahovit. Mustafa je u ovoj priči bio strpljiv, nadajući se nagradi kod Allaha dž.š.
- Supruga – muslimanka treba biti strpljiva i da, živeći s mužem, pomaže da on prebrodi životne probleme, te da ga ne ostavi samog, već treba da ga stalno opominje, savjetuje i preporučuje mu strpljivost, kao što je to radila Mustafina supruga priliko smrti njihove djece.
- Prodavač treba da oprašta dugove, onoliko koliko može, siromašnim i bijednicima, kada nešto kupuju od njega, kao što je postupio prodavac kahve prema Mustafi.
- Musliman treba što više upućivati dovu Allahu dž.š. a naročito kada ga zadese kakve nedaće. Uzvišeni Allah kaže: “Onaj koji se nevoljniku, kad mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja.”
- Musliman treba pratiti stanje svoje braće muslimana i pomagati im kao što je uradio čovjek koji je čuo Mustafin plač u noći, a zatim ga ugostio kod svoje kuće.
- Musliman je povjerljiv i on ne troši tuđi imetak, pa makar mu bio na dohvat ruke. Tako je postupio povjerljivi čovjek koji je našao Mustafin novčanik.
- Musliman ne očajava od Allahove dž.š. milosti i ponekad nesreća dugo traje, a zatim prestaje, kao što se desilo s Mustafom, prvo je bio bogat, zatim siromašan, sav u iskušenjima i na kraju je postao ponovo bogat s Allahovim blagodatima.